I psi se znaju smijati
srijeda, 23.08.2006. u 18:09
 Kako godine prolaze jedno ostaje konstantno, a to je kućni ljubimac koji živi uvijek tu negdje kraj mene. Prolaze već tri generacije krznenih (ovaj treći negdje je na sredini), a eto ja sam još tako mlad (opet, relativno mlad). Kažu da je jedna pseća godina otprilke 7 ljudskih, što će reći da je pas u svojoj dvanaestoj otprilike kao 85-godišnjak, a to je daleko iznad prosjeka životnog vijeka čovjeka. I baš zato mi je žao što sam već dva puta morao gledati tužan oproštaj. Treći nadam se neće još bar 5 godina. Ako živiš s nečim ili nekim dulje od 10 godina nema tog bića koji se nebi vezao toliko da ga rastanak bar malčice ne rastuži. Ima ljudi koji se strašno vežu za svoje ljubimce. Opet, ima ljudi koji u tome pretjeruju i imaju po tri-četiri životinjske vrste u stanu, a primjerice djeci ni traga. Ja sam, čini se, iz ove prve grupacije. Bilo kako bilo, svaki ljubimac najljepši je i najatraktivniji kada je mlad, baš kao i čovjek. No kada godine učine svoje, nestane ona atraktivnost, nestane pažnja, nestane briga. Glavni centar pažnje i veselja odjednom postane neka tamo usputna i mučna obveza. Pročitao sam u jednoj knjizi da ponašanje čovjeka prema svom ljubimcu i općenito odnos prema životinjama nikad nije daleko od onog prema drugom čovjeku. Možda ima u tome istine, jer teško je vjerovati da osoba koja je prema životinji agresivno nastrojena prema čovjeku može imati potrebnu dozu nježnosti. Sigurno vrijedi i obrat. Čuo sam da u zapadnijim zemljama čovjek koji kupuje životinju mora biti legitimiran i provjeren jeli uopće poželjan kao budući udomitelj kućnog ljubimca. Ako se pokaže da nije, nema što više tražiti. Jer moje je mišljenje, koliko god hladno zvuči, da je dugoročno životinji puno bolje u šinteraju nego kod vlasnika koji ga ne voli. Jer točno tako, životinju se može voljeti ili ne. Neki ljudi jednostavno ne podnose mačke, boje se pasa i to je u redu. Nisu svi za to i nije to ništa loše, da se ne stekne krivi dojam. Ja osuđujem one ljude koji su licemjerni prema životinjama jer vrlo vjerojatno su takvi i prema ljudima. I tako imao sam Rexa (zapravo susjed, ali stalno je bio kod mene), zatim Jerryja (kojeg smo preoteli od gazdarice koja ga je tukla) i sada imam Astora (na slici), kojeg smo izabrali između 10 njemačkih ovčara iz jedne vlažne garaže u pustopoljini Međimurja. Jedini je koji je preživio iz tog legla. Priznat ću vam i to, kao klinac sam vikao "Tata ja bi psa, ja bi psa.." da bi mi nakon par godina igra sa njim dosadila, a šetnja iz gušta s godinama postala navika, postala obveza. I mislim da tu nema ništa loše. Ako imate nekog klinca koji vam upravo viče "Tata, mama ja bi psa...Ovakvog kakvog ima susjed..." sigurno ćete biti dobar gazda ako imate na umu da ne nabavljate igračku nego da preuzimate još jednu obvezu. I budite sigurni, ono što će vašem djetetu biti igračka prvih par godina vama će biti obveza od dana kada ga kupite do dana kada odlučite da više nećete imati ljubimca jer ne volite bolne rastanke. I da, psi se znaju smijati. Dajte im razloga. |