Ima nešto u tim njihovim nevinim pogledima ...
srijeda, 12.12.2007. u 10:38
 Moram priznati; sva teže nalazim vremena za održati svoj blog na životu ponekim postom. Nisam prvi bloger koji kaže tema ima, ali ne i vremena.Pošto je mnogo ljudi komenitralo prošli post o naglom gubitku mog dragog psećeg ljubimca nisam jednostavmno stigao odgovoriti niti jednom od komentatora, pa eto posta umjesto odgovaranja pojedinačno. Iznenedio me broj ljudi koji je imao sličnu situaciju i onih kojma slična situacija (nažalost neizbježno) slijedi u bliskoj budućnosti. Naravno, nemam ja ništa protiv ljudi koji nikada u životu nisu imali kućnog ljubimca, pa čak niti ribicu u staklenom akvariju, no oni jednostavno ne mogu shvatiti osjećaj praznine koji nastane kada nakon godina prijateljstva ode ljubimac, pogotovo tako naglo i neočekivano. Ima nešto u tim psećim nevinim pogledima. Očekivao sam i komentare tipa; pa što si toliko u bedu, to je ipak samo životinja, no nije ih bilo. Pa stoga komentar: "žao mi je zbog tvog gubitka", pa čak i "moja sućut" koje mi je par ljudi adresiralo nikada neću smatrati pretjerivanjem. Nisam dugo razmišljao u odluci nabaviti ili ne novog ljubimca. Učinio sam to promptno, kupio sam novog štenca. Podsjeća me na Astora prije 9 godina. I opet ponavljam: Ima nešto u tim njihovim nevinim pogledima što vas osvoji prvog dana.Život je jednostavno takav da katkad praznina u njemu nastane preko noći. I predugo žaljenje za izgubljenim, pa i kada je u pitanju "samo životinja" nema smisla. Kada ju je moguće "zakrpati" ne vidim razloga zašto to ne učiniti što je prije moguće. Neke gubitke krpati "ručno" nije moguće. No tu je vrijeme koje krpa SVE, ma koliko se neki ne slagali. Tako se ja sjećam kada sam prije 20 i kusur godina pao sa bicikla na oštro kamenje. Bolilo me užasno, cvilio sam da se cijela ulica digla na noge. Nastala je doslovca rupa u mojoj nozi. Danas više nemam niti ožiljak, a na bol je ostalo samo sjećanje.... |