O meni jeste li znali...
petak, 09.05.2008. u 13:49
|
....da sam kao klinac išao u muzičku školu i svirao klarinet? Klarinet čovječe. Nikada me nije zanimalo sviranje puhačkih instrumenata. Htio sam svirati gitaru, ali pošto nije bilo mjesta u datoj školi za to, pokušao sam sa klarinetom. Nakon godine dana, profesor je rekao: Sinko nije to za tebe. Kasnije sam dobio i upalu pluća tako da bi puhanje u neke trube bilo opasno po zdravlje. Istovremeno pjevao sam i u školsom zboru. Profesor glazbenog svoj je život okončao pod šinama nekog putničkog vlaka i to samovoljno i samosvjesno. ....da mi se profesorica, ondosno drugarica u 3. ili 4. razredu jednom prilikom pred cijelim razredom zaderala :"Začepi više!"- izustivši i moje prezime. To mi je ostala trauma iz djetinjstva i od tada se sve nekako preokrenulo. Istu profesoricu sreo sam za Svi svete 2007 na Mirogoju, pozdravio ju.... da bi ona nakon samo par mjeseci umrla. ...da imam fobiju od nedefiniranih ulazaka i izlazaka iz mora? Jednom prilikom sam bio na Sabunikama, blizu Zadra ak se ne varam?! Tam su pješćane plaže, a u to vrijeme su oni brodovi mahom kopali pjesak tako da su ulasci u vodu bili prilično nagli i nakon samo par metara plićaka sljedeći korak je često vodio u gubitak tla pod nogama, a pogled maskom u podmorje otkrivao je veliku dubinu kojoj se ne vidi ni dno. Mrzio sam u vodi gubiti tlo pod nogama. Uz to, imam fobiju ježeva, meduza i svega ljigavog što gmiže po tom plićaku. Zato na moru dan danas uvijek pamtim mjesto na kojem sam ušao u vodu i istim putem izlazim, da nebi bilo nešto neočekivano. Također, u zadnje vrijeme u vodu ulazim i plivam sa sandalama, odnosno onim čuvenim Crocksicama. ...da sam si jednom sam upisao 5.icu u imenik i profesor to nikad nije skužio, ali je posumnjao? Jednom prilikom sam si upisao ni više manje nego 5 u školski imenik. Da skratim ovu priču bio je jedan eksentrilčni profesor, koji mislim dan danas predaje.... Djelio je petice na otpjevanu pjesmu "Ustani bane", vodio povorku i regimentu imena Alojzije Stepinac na Bleiburg i slično...... Shvaćate poantu. Nije tu bilo provjera znanja, ispitivanja... Uglavnom nije mi se dalo čekati zadnji sat semestra kada bi on podjelio petice svima koji su bili na Bleiburgu te sam ja, koji te godine na "izletu" nisam bio, odlučio preuzeti stvar u svoje ruke. Uslijedilo je to nakon što je još par kolega učinilo isto. Kad me prilikom zaključivanja ocjena zbog mog šrakopisa prozvao profesor i pitao tko ti je upisao ovu peticu ja sam odgovorio jedini suvisli odgovor na to glupo pitanje : "Pa vi profesore!"... Dobro onda- reko je i to je bilo to. ...da u bližoj budućnosti razmišljam o angažiranju nekog psihijatra?! Gledam to samo ovako. Kada bi razgovarao sam sa sobom i neki prolaznik bi tomu posvjedočio vjerojatno bi pomislio da sam lud. Kako Woody Allen iz vlastitog iskustva veli da je posjet psihijatru samo "najskuplji razgovor sa samim sobom pred nekim svjedokom" ne čini mi se to kao neka daleka opcija. Samo ne znam kako bi drugi gledali na to. Okolina, prijatelji... Opet to prokletstvo što bi drugi mislili.... Jer tamo na zapadu svaki normalan, nesposoban, ali i iole sposoban i uspješan čovjek ima svog psihijatra. Ako i jednog dana budem u ovoj drugoj kategoriji sposobnih i uspješnih ili kad shvatim da to već i jesam, vidim sebe i listu zahvala na kojoj ću prvo mjesto rezervirati za osobu koja je pomogla da sredim tu konfuziju u mojoj glavi. Mislim da bi bio veliki izazov za svakog psihijatra. Ne mogu na poslu mirno ni sjediti na stolici pola sata da ne otiđem do wc-a ili nekud prošetat okolo. Kolega već misle da imam probavnih smetnji ili da na WCu radim nečasne radnje. Ali problem je kao i uvijek dublje u glavi... |