NYC(6):Kineska i talijanska četvrt (čitaj Chinatown & Little Italy)
subota, 07.07.2007. u 16:21
U ovom stidljivo kratkom nastavku moje NYC sage lagana šetnjica kroz dvije poznate njujorške četvrti. Bilo bi dosadno da su sve sami neboderi, stoga su tu brojne četvrti poput Chinatowna, Little Italy, Tribece, SoHo-a i sl. gdje nećete vidjeti zgradurine sa 50 katova, već će sve obilovati ovom, rekao bih, najprepoznatljivijom njujorškom arhitekturom. Nju čine vodotornjevi i vatrogasno stubište koje visi na fasadi. Navodno sve zgrade koje imaju više od 5 katova (izuzev nebodera) moraju imati te vodotornjeve koji u kombinaciji sa spomenutim ljetvama izgledaju baš fora.  Na gornje dvije slike je apstraktan foto prikaz Canal streeta, ulice koja se nalazi u srčiki kineske četvrti. Za sasvim solidan dojam kineske četvrti dovoljno je šetati tom ulicom, a već na stanici podzemne po koncentraciji kosih očiju da se skužiti u kojem si dijelu grada. Kineska i talijanska četvrt su jedna do druge, zapravo jedna u drugoj, a Kinezi će jednog dana popapati cijeli Svijet, a u New Yorku su to već demonstrirali asimiliravši dobar dio male Italije te ju sveli svega na ulicu-dvije. Ako tražite fake Gucci, Prada i druge torbice, parfeme ili nakit onda u samo toj jednoj ulici možete provesti čitav dan. [Ali ne, Vlatka Pokos kupuje samo u Milanu..] Kolko sam primjetio niti jedan proizvod nema istaknutu cijenu, a navodno dobrim cjenkanjem (nepostojeća) cijena se može i duplo sniziti. Iz te gužve htio sam što prije pobjeći i skrenuh u Mulberry ulicu (kak me memorija služi, a, a?) ak se ne varam i pobjegao malo ka talijanima.   Tu je već fensi-šmensi. Restoran do restorana praktički, iako istih (naravno kineskih) ne nedostaje i u Chinatownu. Na gornjim fotkama možete vidjeti ove spomenute vatrogasne ljestve, a ak je netko od vas daltonist ova zgrada na fotki lijevo je cijela ofarbana u talijansku zastavu. Ove stube na fasadi su nekma ružne, meni baš izgleda fora.   Spomenuh restorane. Da, sve obiluje restoranima, menijima s pastom, pizzom, ali i klasičnim roštiljem. Brick oven pizza. Mljac. I nije preskupo. Vjerujem da ne nedostaje i cappucina, cafe late-a i inih kofi delicija. U tim restoranima nisam jeo, a čak i da sam imao namjeru bilo je prilično popunjeno pa bih vjerojatno završio opet u nekom Chicken-innu ili Villa Pizzi na 42. ulici. Zanimljivo je to što se mogu naći restorani jedan do drugog, s tim da je jedan krcat i traži se slobodan stol, dok drugi zjapi prazan. U jednom od njih je i Anthony Soprano dobio metak. Možda u onom koji sad zjapi prazan. |